Nakon što me je prošle godine zaintrigirala ideja traila na Cresu i Lošinju, odlučih se ove godine okušati u skakutanju otocima mojih djetinjih ljetovanja. Zadnji listopadski vikend, dvije utrke, dva otoka – radi se o 12. i 13. kolu ovogodišnje Treking lige u ovoj godini, u organizaciji udruge Perpetuum Adventure. Više od činjenice da će se trčati dva dana zaredom brinule su me logističke komplikacije – za dolazak do Lošinja potrebno je prijeći dva otoka, a ni turistički gluho doba godine ne pomaže mnogo.
Ipak, uz malo planiranja i pouzdane treking suputnike, nije bio nikakav problem stići iz Zagreba u subotu ujutro, obaviti prijave na osunčanoj malološinjskoj rivi i popiti kavicu.
Inače, usprkos nazivu „etapna utrka“, prijave za utrku su „modularne“ – mogli smo se prijaviti na jednu, drugu ili obje. Također, moguće je bilo kombinirati težinske kategorije za oba dana. Činjenica da sam na utrku odlučila doći sa svoja dva maloljetna mladunca doprinijela je konzervativnom izboru: 15 km za subotu na Lošinju i rekreativnih 8 km u nedjelju na Cresu.
Za početak, veselilo me vidjeti odvojene startove za težinske kategorije. Možda je to organizatorima zgodno da u jednom naletu utjeraju stado na stazu, ali nama bijednim rekreativcima na samom dnu hranidbenog trekerskog lanca to je katastrofa. I ono malo eksplozivnosti koje imam pada u vodu nakon prvih dvadesetak minuta gnječenja s desecima ostalih na prvom uskom grlu staze, dočim mi se odmah, kao Pavlovljevom psu, automatski budi osjećaj tjeskobe i navala bijesa, vjerni suputnik svakom podizanju dokumenata u Petrinjskoj. Startovi su, dakle, bili odvojeni petnaestak minuta jedni od drugih, a organizatori su očito odgovorili čestim pobunama natjecatelja u vezi gužvi na prvim kontrolnim točkama tako da kontrolnih točaka nije ni bilo. Uostalom, radilo se o trail stazi, koja je – uzgred budi rečeno – bila odlično označena.
Lošinjska nas je utrka vodila dijelovima koje dosad nisam vidjela, no koji su išli u prilog mojim vjekovnim tvrdnjama da je Lošinj jedan od naših najljepših otoka: start u središtu Malog Lošinja, lijepa šumska ruta prema vidikovcu Vela Straža, sve do samog sjeverozapadnog ruba, s pogledom na otočić Koludarc, a zatim okret i malo intenzivne patnje uz miris borovine sve do spuštanja na poznate lošinjske uvale, ovom prilikom bez uobičajenog dodatka u obliku ekstremnog turističkog napučenja. Staza je tako prošla uz Ostrugovu, Čikat i Sunčanu, gdje nas je čekala i okrjepa. Teško je reći je li ljepši pogled pred sebe, na stazu i supatnike okružene divnom vegetacijom, ili vidik prema moru i Susku u daljini. Kraj naše Active rute obilježio je završni herojski uspon sa zapadne obale prema unutrašnjosti, nakon čega smo se sjurili ravno u cilj, ponovno u centru mjesta.
Za razliku od sunčanog, gotovo pretoplog lošinjskog vremena u subotu, sljedeći je dan Cres pokazao svoje kvarnersko lice, uz izmaglicu i prohladno oblačno vrijeme. Moram priznati da nam je malo svježine dobro došlo, iako je nedjeljna utrka bila malo zahtjevnija od običnog rastrčavanja u revijalnom tonu, što sam očekivala od najlakše rute. Uoči starta nam je organizator najavio da ćemo sa starta u središtu grada Cresa proći starim putevima hodočasnika prema marijanskom svetištu – iz nekog razloga to mi se učinilo strašno jednostavnim zadatkom. U stvarnosti, bio je to strm uspon grbavom stazom kroz prastare maslinike i suhozide do (ako se ne varam) Svetog Salvadura. Pri kraju uspona do svetišta tek sam mutnim, dehidriranim pogledom uočila okrjepu. Ostatak utrke je ipak bio nježan – lagano trčkaranje među suhozidima, praćeni veselim dobacivanjem domaćina koje smo zatekli tijekom berbe maslina („Dođite nam radije pomoći umjesto da tu trčite!“), spustili smo se na Lungo mare i zaokružili ovu lijepu rutu na mjestu s kojeg smo startali.
Uprkos, dakle, živahnom itinereru utrke i logističkim zahtjevima, i organizacija i atmosfera su bile odlične. Ne samo da je generalno događaj protekao bez problema (iz mog osobnog pogleda učesnice utrke), već je ekipa organizatora u svakom trenutku bila spremna sa smiješkom riješiti sva pitanja i nedoumice (a ja sam ih, uz dječje fliseve pogubljene na stazi, manjkavi kupon za ručak iz startnog paketa i slično, imala napretek).
Spomenula bih i odličnu „vrijednost za novac“ što bi rekli suhoparni ekonomisti: startnina za dvije utrke je stajala 200 kn, ali za trkače koji su odsjeli u nekom od partnerskih hotela (uz posebne cijene boravka), dobili ste 25% popusta. Startni je paket uključivao ručak svaki dan, pamučnu majicu (napokon u boji i dizajnu koji je nosiv u raznim prilikama, jer u ostalim darovima Treking lige obično kuham ili perem prozore) i čuturicu (i dakako materijale strogo vezane uz utrku i sponzore). Organizator je za učesnike dogovorio i razumnu cijenu za boravak u lošinjskim hotelima, pa smo se između utrka oporavljali na bazenu i uz obilnu večeru. Nisu nas smeli niti već iziritirani, iscrpljeni konobari i osoblje lokalnog kraja (koji su možda držali objekte otvorene isključivo radi učesnika traila). Neka se pripreme za još jedan radni vikend sljedeće godine – mi ćemo ponovno doći.
Tekst i fotografije: Janja Savić
