Spartathlon 2017, ili: kako su Hrvati upoznali Spartathlon

755
Spartathlon 2017
Paula, Veronika i Antonija na startu. Foto: Dragan Janković

Ma znam, pričam gluposti, koji Hrvati? Recimo (optimistično!) da nas je možda 1.000 znalo za cure koje su prošli tjedan trčale Spartathlon 2017., ovu Ultru nad ultrama. Istina, tu je i Death Valley, i još neke druge ultre po nekim pustinjetinama, neke utrke na 200 milja. Ali Sparta je simbol početka tog našeg maratonskog sporta, zahvaljujući legendi o sirotom Pheidippidesu, koji je u teškom oklopu trčao ko lud po Grčkoj izvršavajući svoj poštarski zadatak, baš poput našeg maratonskog rekordera, letećeg poštara Drage Paripovića koji je nekoć trenirao s kamenjem u čizmama. I ta antička Grčka je ionako izumila sportska natjecanja, odmjeravanja snage i brzine da bi se susjedi sportski odmjerili umjesto da ratuju. Makar, ruku na dupe, obzirom na tadašnji status žena, ti militantni macho Spartanci našim curama ne bi dali niti prići sportskim borilištima.

A naše tri cure su pak primjer za nešto sasvim obrnuto što se nekim čudom desilo u hrvatskom ultraškom trčanju. Dečki im nisu ni do pupka; na državnom natjecanju jedva da ih tu i tamo neki dečkić može ispratiti i, ako ćemo gledati rezultate zadnjih 5 godina, naše djevojke Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Paula Vrdoljak (plus Nikolina Šustić i Marija Vrajić) na grčkoj Olimpijadi porazile bi svaku reprezentaciju hrvatskih muškaraca ultraša. Ustvari, ne bi ih porazile, pregazile bi ih.

Naše Spartanke, njihova jednostavnost i nepretencioznost sjajan su primjer zašto je ultra trčanje tako lijep sport. Nakon stotog kilometra polako nestaju novci, sponzori, nagrade, nakon desetog sata nestaju čak i oni koji su naučeni gledati Tour De France, i za ekranima i pred Facebook profilima Janka i naših cura ostaju samo zaljubljenici u taj prekrasan sport koji je veći od samog sporta. A nakon petnaestog sata često i za samog ultraša prestaje trka u nekom klasičnom smislu i počinje jedna fizička avantura koja ispunjava i smiruje.

Prateći cure, pogotovo video Veronike 5 kilometara prije cilja, podsjetio sam se izraza lica ljudi koje sam sreo blizu cilja RAAM-a, 3000 milja duge biciklističke utrke s jedne na drugu stranu SAD-a. Ti ljudi su svi odreda nakon 2900 milja izgledali tako blaženo i sretno. Paula je na videu koji je Veronika snimala trčeći uz nju prema cilju rekla da se plakala zadnjih deset kilometara. To je taj neobičan osjećaj na ultri kad znaš da ti se više ništa loše ne može dogoditi, da tijela više nema, možeš mu raditi što te volja, a još te od silne količine endorfina lupa osjećaj da si čista ljubav, a ustvari krajičkom mozga znaš da si istovremeno otišao negdje daleko od svakodnevnog života većine ljudi.

I svi već znaju rezultate, i stvarno su fenomenalni, i znam koliko vesele te brojke kad malo razmisliš. Ali ono što su doživjele cure toliko je bolje od bilo kakvog rezultata. Tako većina tih sretnih ultraša baulja svijetom i u tenisicama nalazi svoju sreću i mir. Kakve pare, kakav seks, kakva droga. Možda ono kad se jako zaljubiš i to bude obostrano. Rođenje djeteta. Susret s vanzemaljcem. Tak nešto.

Je, znam, patetično za bljuvku. Ali, ako volite trčanje probajte otići u pravcu gdje su odbauljale naše cure. Nećete zažaliti.

Rezultati:

Muškarci

1 Sorokin Aleksandr Litva 22:04:04
2 Brunner Radek Česka 22:49:37
3 Sideridis Nikolaos Grčka 22:58:40
4 Ishikawa Yoshihiko Japan 23:20:56
5. Białobrzeski Sebastian Poljska 24:30:07
 

Žene

 

1. Patrycja Bereznowska Poljska 24:48:18
2. Maraz Zsuzsanna Madžarska 25:43:40
3. Niwińska Aleksandra Poljska 26:28:48
4. Rex Stine Danska 26:58:16
5. Jurisic Veronika Hrvatska 27:19:27
7. Vrdoljak Paula Hrvatska 30:01:28
15. Orlić Antonija Hrvatska 31:52:27