Trčanje bez škole?

100
škola trčanja

Sezona je jaglaca, gljive zvane smrčak, medvjeđeg luka i reklama za škole trčanja. Ovog vikenda mi se dogodilo nekad nezamislivo, na semaforu sam blejio i skužio da vidim polijepljene plakate za školu trčanja. Dotle je došlo.

Na (ne)društvenim mrežama sa svih strana iskaču škole trčanja, nudeći otkrivenje „tajne premudre tenisice“. Svi su najzabavniji i najbolji; treneri se hvale rezultatima sebe i svojih pulena, obećavaju istrčana brda, doline i precizno mjerene asfaltne dionice. Cijene su svakojake, no u pravilu jedan izlazak u restoran pokriva mjesečnu dadžbinu. I što sad, kome pokloniti svoje povjerenje, vrijeme, pare, društvo? Čemu?

Nekad, prije kojih dvadesetak godina, u doba neukih pra-trčinjonaca, kada se radilo treninge u čizmama s vrećom kamenja (antologijski trening D.P.-a hrvatskog rekordera u maratonu, također trenera u školi trčanja), kako smo tada učili trčati? Hm. Tenisica: ma može bilo koja, cesta: može i Maksimir. I deri. Polako, ili brzo. Bez neke Tarahumara filozofije. Trener? Šačica samoukih i samoprozvanih trenera koji su eksperimentirali uz pomoć tadašnje literature (Lore of Running) i rijetki školovani treneri, koji su u pravilu bili puno gori od samoukih, jer su tjerali na takve treninge koje bi izdržali samo izabrani koji bi usvojili mantru, „ja znam patiti, dakle ja sam atletičar“. No, većina nas počinjala je trčati bez ikakvog nadzora. Na divlje.

Teško je uspoređivati generaciju trkohoholičara odraslu u osamdesetima, koja je gledala dnevnik i primala se u pionire s današnjom kaj-je-to-rat generacijom dokapitaliziranih trkača nakinđurenih trkačkim pomagalima, ali čini mi se da je ipak sve nekako slično.

Bilo nas je manje, no bilo je onih par koji su veselo trčali na začelju, nekolicina odmjerenih koji su trčali lijepim stilom, spremali se za maraton cijelu godinu i nikad se nisu ubijali, i grupa nas egomanijaka i nabrijankovića koji smo ganjali rezultate i sanjali o pobjedama.

Učili smo trčati od iskusnijih, savjeti se nisu naplaćivali, dolazili smo na grupne treninge, tamo se ubijali ko budale i ako, nam se nisu sviđali, nastavljali sami i učili na vlastitim pogreškama. Nekima to baš i nije išlo. Pa su dovijeka ponavljali pogreške – npr. Branko Pecik, i danas neslužbeno najbrži Hrvat ikad na 100 kilometara (6:46:22) tako se zaletavao na početku utrke da je to bilo smiješno. No, ovu pojavu vidim i na novoj generaciji nabrijankovića na svakoj regionalnoj trkačkoj ligi. I onda se hvale „vodio sam prva tri kilometra!“.

Problemi koje čujem od prijatelja i poznanika koji danas polaze razne škole trčanja svakojaki su: treninzi ne uzimaju u obzir individualne razlike, treninge vodi neki diletant umjesto zvijezde trenera, škvadra se stalno opija, trener je ženskar, ljudi samo žele zaraditi na nama, na treningu se stalno naganjamo i stalno se natječemo, svi pate na opremu. Strava i užas! Kakvi strašni problemi!

Ipak, po meni je glavni problem u tome da su sami treneri zadojeni natjecateljskim, „atletskim“ pristupom u kojem je kvantifikacija, mjerenje brzine i dužine, najvažnije. Kako odmah na početku bivamo raspoređeni po grupama koje pripadaju pod određene brojke (trčite ovim tempom, toliku dužinu), prirodno je da gravitiramo razmišljanju o trčanju na taj način. Težimo biti brži i trčati više, umjesto da kao početnici težimo polako upoznati tijelo s osobinama nove aktivnosti; uživati u zadihanosti, znojenju, primijetiti promjenu raspoloženja. Neopterećeno satovima, brojkama, utrkama. Krenuti u avanturu nalik onoj kada klinci trče kad krenu igrati lovice, kad love autobus.

Rezultat kvantitativnog pristupa je taj da mnogi trkači, koji shvaćaju trčanje preozbiljno, se tresu prije trke, povraćaju od treme i ljute se kad im ne ide. Ozlijeđeni i isfrustrirani, često odlučuju da trčanje nije za njih i započinju karijeru hobi-keramičara. Umjesto da se polako zaljube u trčanje i onda postepeno sami otkriju sviđa li im se utrkivanje.

Da li mislim da nikako ne treba ići u školu trčanja? Ma kakvi.

Ako vam fali discipline, ako volite grupni rad, ako želite upoznati nove ljude, možda čak i ako želite nešto korisnog čuti o trčanju, postoji sto super stvari koje možete naučiti u školi trčanja. Danas kad gledam stil trčanja rojeva trkača na zagrebačkom nasipu, definitivno primjećujem napredak u stilu trčanja. No, imajte jednu misao na pameti: svakom treneru trebao bi biti cilj da njegov učenik postane sam svoj trener. Tražite trenere koji vas slušaju, oni koji su čuli da ste rekli da vam je danas teško jer ste dobili mengu, jer ste se jučer loše naspavali, jer vas boli briga za 5:30 po kilometru. Ili ako mislite da je ovo sve neozbiljno, potražite trenere pobjednike, nabavite Garmin, Najke-Vaporflajke, utrkujte se sa svima oko sebe i smijte se sporijima, slabijima.

I barem ponekad nasmijte se i sebi.