Svaki se roditelj uoči vikenda suočava s dvojbom kako osmisliti kraj tjedna. Bez obzira na standardne obiteljske i kućanske obveze, već godinama slušam da i taj pristup na prioritetnoj listi kotira niže od dječjih turnira, utakmica i nekoliko dječjih rođendana. Postalo je uobičajeno rođendane organizirati i u, primjerice, rano poslijepodne, tako da će vam dijete zajamčeno za ručak pojesti štapiće, čips i komad torte s jarko obojenim fondanom (boju kasnije očitate s djetetovog jezika). I dok se pomladak gomba, socijalizira ili utire svoje mjesto u dječjoj nacionalnoj ligi, očevi i majke tih nekoliko sati provode u obližnjem kafiću u politički korektnom ćaskanju i razmjeni informacija iz vrtića/škole/kluba.
Zanimljivo, ali ovakav način života danas je već dosta teško izmijeniti. Mogu nabrojati desetke poziva da nam se pridruže u obiteljskoj šetnji Sljemenom, uz nedjeljni ručak u nekom od domova. Jooj, imamo dva rođendana (da, baš tako, u prvom licu množine). Kaj baš u nedjelju, pa kiša će padati? Ne znam, sad u vrijeme mišje groznice… Ne, ma neće ti moji hodati.
I svi nam ovi odgovori zvuče poznato. I mi smo kretali na Sljeme, a već prilikom izlaska iz vozila potomci su počeli zavijati kako ih bole noge. Na Bikčevićevoj stazi su željno čekali izvor kod Strmopeći da čežnjivim pogledom ulijevo pokažu da je sad idealno da se spustimo na Bliznec i okončamo agoniju (drugim riječima, dok smo mi planirali poludnevni izlet, po našoj djeci je sljemenska šetnja trebala trajati do 40 minuta). Primijetili smo, doduše, da se stvari drastično poboljšavaju kad idemo u dječjem društvu. Dok su odčavrljali svoje o igračkama, presložili se u dva suparnička tima i krenuli s borbama, već bi se pred njima ukazao planinarski dom koji je bio i krajnji cilj uspona. Ni primijetili ne bi da je šetnja trajala sat i pol i da je staza bila strma.
U svibnju 2015. veselo smo se odazvali pozivu prijateljice na jednu trail utrku (pojma nismo imali što je to) koja kreće iz centra Zagreba. Zahvaljujući lokaciji, prijavilo se bilo pet-šest obitelji s djecom – zabava je, dakle, zajamčena. Na dan utrke nije se pojavio nitko od navedenih. Padala je, naime, kiša. Moja dva potomka su nekako zanemarila činjenicu da ne vide niti jedno poznato dijete i da smo već na prijave došli totalno mokri – ne znam je li to bilo zato što su prvi put dobili startne brojeve na prsa ili su mudro zaključili da ti po onakvom vremenu ne preostaje ništa drugo nego se prepustiti. I tako smo, u kiši i blatu, završili svojih prvih 7 trail kilometara i otvorili novu kategoriju obiteljskih izleta. Da, to su za nas izleti – vidiš neko novo podneblje (ili posjetiš neko poznato mjesto i pogledaš ga drugim očima), odabereš stazu prilagođenu svačijoj dobi i mogućnostima (uvijek se čovjek može konzultirati s organizatorom), daš sve od sebe, uzimajući u obzir da smo svi ljudi s boljim i lošim danima i svojim vlastitim afinitetima prema određenom tipu staze. Dolazak u ciljnu ravninu svi gledamo kao veliku pobjedu (i dobro, ipak poslije maalo proanaliziramo službene rezultate). Imamo jedno dijete koje više pamti pejzažne detalje sa staze i jedno dijete koje uživa u činjenici da je to ipak natjecanje.
A kada obojica počnu cupkati na glazbu među sudionicima na startu, znam da će ona dva-tri sata namijenjena zagušljivoj igraonici proteći na mnogo ljepši način.
