Što je osteopatija i kako može pomoći trkaču?

925
osteopatija

Američki liječnik Andrew Taylor Still osteopatiju je utemeljio davne 1874. godine. Samo joj ime dolazi od dvije starogrčke riječi: osteon – kost i pathos – bolest ili patnja. Still je kost smatrao polaznom točkom zdravlja. Kroz iskustvo življenja s Indijancima susreo se s njihovom metodom liječenja putem namještanja kostiju. Zaključio je da je cilj takvog liječenja oslobađanje zapreka kako bi se oslobodila cirkulacija tekućina u tijelu. Smatrao je kako je upravo slobodan protok ključan za proces samoozdravljenja. Still je tim pristupom uspješno liječio mišićno-koštane povrede, ali i teške bolesti tog doba poput TBC-a, upale pluća i dizenterije. Danas se osteopatija primjenjuje u cijelom svijetu pa tako i u Hrvatskoj, a suvremeni osteopati u terapiji tretiraju muskuloskeletni sustav koji obuhvaća kosti, zglobove, mišiće i fasciju, visceralni sustav (organske sustave) te centralni i periferni živčani sustav.

Osteopatija je svakako komplementarna znanstvenoj medicini, ali predstavlja specifičnu filozofiju i način razmišljanja u cilju boljeg funkcioniranja organizma u cijelosti. Pronalazi uzroke koji narušavaju njegovo funkcioniranje i dovodi ga u balans dovodeći sve tjelesne resurse u ravnotežu što se u konačnici interpretira kao sveopće zdravlje. Kad se u tijelu zbog raznih uzroka naruši spomenuta ravnoteža, tad postoje preduvjeti za nastanak patoloških procesa koje prate bolovi, smanjena funkcija, nemogućnost kretanja i radne aktivnosti te dolazi do poremećaja fizičkog i psihičkog zdravlja.

Za bolje razumijevanje principa osteopatije, bitno je objasniti kako tijelo posjeduje sposobnost samoiscjeljenja. Ono se može usporediti s običnom ogrebotinom koju tijelo samo sanira stvaranjem kraste. Međutim, stvaranje ožiljka kasnije može biti uzrok novim disfunkcijama i bolnim stanjima.

Mnoga traumatska stanja rezultiraju napetošću mišića, bolovima, poremećajima cirkulacije i funkcije na tom mjestu, a nerijetko i na udaljenim mjestima zbog strukturalne povezanosti tijela. Stresna emocionalna i psihička stanja također mogu psihosomatskim putem stvoriti disfunkciju u tijelu i narušiti cjelokupno zdravlje.


Svi dijelovi tijela funkcionalno su povezani. Fascije, vezivno tkivo svih struktura u našem tijelu, umrežavaju cijelo tijelo. Nadalje, pri uspostavljanju dobre cirkulacije (arterijska, venska, likvor i limfa) poboljšava se prokrvljenost stanica, eliminiraju se otpadne tvari iz stanice i unaprjeđuje se kvaliteta tkiva. Imajući sve navedeno na umu, svakako bi se moglo smatrati kako je osteopatija ključna u prevenciji. Važno je rano otkriti uzrok poremećaja i spriječiti nastanak bolova koji su uvjetovani primjerice promjenama u držanju tijela.

U tehničkom smislu osteopatija se može svrstati u vještinu manualne medicine koja se koristi preciznim palpatornim tehnikama i definiranim načelima s ciljem vraćanja funkcije i tretiranja disbalansa u tijelu. Uklanjanjem napetosti i uzroka manualnim tehnikama, tijelo vraća svoju prirodnu sposobnost samostalnog funkcioniranja dobivajući dovoljno kisika i hranjivih tvari i pokreće proces samoregulacije odnosno izlječenja. Primjena ove metode smanjuje potrebe za lijekovima, djeluje na brži oporavak kod bolesti, povećava efekte nakon operativnih zahvata i pruža tijelu dodatnu potporu za vrijeme primjene neke druge terapije. Zbog holističkog pristupa, odnosno usmjerenosti na cijeli organizam, osteopatija predstavlja vrlo efikasnu tehniku koja potiče fiziološko stanje tjelesnih struktura, održava funkciju svih sustava tijela (lokomotorni, neurološki, gastroenterološki, urogenitalni, kardiološki, pulmološki, endokrinološki i dr.), uklanja bol i pozitivno djeluje na psihičko stanje pacijenta što je također od iznimnog značaja za cjelokupno zdravlje čovjeka.

Premda je važno znati da se osteopatijom vrlo uspješno tretira niz poteškoća kao što su glavobolje i vrtoglavice, cirkulacijski problemi, patološka iskrivljenja kralježnice (skolioza, kifoza), patološke pozicije zglobova (X i O noge, spuštena stopala), osteoartritis, pa čak i neplodnost, u ovom smo se članku odlučili fokusirati na sportske ozljede, bilo da je do njih došlo slijedom profesionalnog ili rekreativnog bavljenja sportskim aktivnostima. Kako bismo temeljito obradili spomenutu tematiku, povezali smo se s Antom Gluščevićem iz zagrebačkog centra Titraj, fizioterapeutom i studentom Hrvatske Akademije Osteopatije koji je s nama podijelio neke od najčešćih povreda zbog kojih sportaši dolaze na terapiju, ali nam i pobliže objasnio kako izgleda jedan osteopatski tretman.
Antu smo za početak upitali koliko se dugo ovime bavi i zamolili da nam ukratko predstavi svoj profesionalni razvoj. „Ja sam 2008. završio preddiplomski stručni studij fizioterapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Godinu sam dana radio u sustavu (KBC Rebro) i potom krenuo u edukacije. Akademiju osteopatije pohađam od 2015. godine. Inače, Hrvatska Akademija Osteopatije jedina je ustanova za edukaciju osteopata u Hrvatskoj. Članica je europskog udruženja osteopatskih škola (OSEAN) koje otvara mogućnost nastavka studiranja u nekoj od škola članica. Akademija ima program koji se provodi modularnim predavanjima više puta godišnje, a osim osteopatskih vještina prolaze se teme iz ortopedije, neurologije, interne medicine, pedijatrije i ginekologije te svaki student mora skupiti i velik broj kliničkih sati (rad s pacijentima). Edukacija u osteopatiji traje pet godina, a završava obranom znanstvene teze koja se polaže ispred međunarodne komisije. Nakon toga student dobiva titulu D.O. (diplomirani osteopat). Moj osobni odabir, uz sve edukacije koje su se nudile, bila je upravo osteopatiju jer sam vidio da pruža najšire i temeljito gledanje na zdravlje čovjeka. Osobno nisam od tzv. cookbook pristupa koji za specifični problem nudi rješenje već me zanimao pristup koji će mi pomoći da kod pacijenta krenem od same srži problema. U jesen 2018. godine zaključio sam prvi dio svog školovanja koji se tiče lokomotornog sustava i kranijalne osteopatije, a nastavio sam dalje s edukacijom u visceralnoj osteopatiji.“

Ante ističe kako je važno znati da je osteopatski tretman nježan manualni tretman i nema kontraindikacije s drugim metodama liječenja jer se zdravlje potiče oslobađanjem blokada i korekcijom osteopatskih lezija. Duljina tretmana je oko 60 minuta, a učestalost tretmana ovisi o individualnim potrebama svakog pojedinca. Globalnim pristupom traži se uzrok problema, a ne tretira samo lokalne simptome, pa će se često tretirati stopala zbog lošeg oslonca koji izaziva rotacije kralježnice ili glavobolje. Naglasak tretmana je na zdravlju, a ne na bolesti tj. dijagnozi jer se ne tretira bolest već cjelovita osoba na fizičkoj, emocionalnoj i duhovnoj razini. „Osteopatski tretman započinje prije svega razgovorom s pacijentom. Dobivanje detaljnih anamnestičkih podataka presudno je prilikom uspostavljanja hipoteze o tome što se u tijelu pacijenta događa da je dovelo do disfunkcije. Nakon anamneze prelazi se na pregled koji se sastoji od opservacije pacijenta, palpacije i kliničkih testova kako bi problematiku dodatno rasvijetlili. Sam osteopatski tretman izvodi se na terapijskom stolu. Kroz tretman, osteopat koristi osteopatske manualne tehnike. Ruke osteopata u funkciji su svojevrsne potpore strukturama u cilju rješavanja lezija. Najvažniji princip je dodir, ali i osluškivanje. Osteopat, osim što je saznao anamnestičke podatke pacijenta o svim utjecajima koji su mogli poremetiti njegovo zdravlje, tijekom samog tretmana vodi ‘dijalog s tkivom’, to jest sluša i prima poruke iz tijela laganim dodirom tkiva. Važno je biti u fokusu svih informacija i cjelovito promatrati osobu koju se tretira, a ne (samo) njezinu bolest“, pojašnjava Ante.

Ante je temeljitije objasnio i vrste osteopatskih tehnika: „Mnogo je različitih tehnika koje osteopat primjenjuje za vrijeme tretmana, a ovise o stupnju blokade u tkivu. Kod manjih restrikcija najčešće se koriste različite miofascijalne tehnike kojima je cilj normalizacija napetosti u mišićima i tkivnim ovojnicama – fascijama. Kad su fascije blokirane smanjuje se amplituda pokreta, poremeti se usklađenost i naruši ravnoteža tijela što izaziva disfunkciju, a često i bolne simptome. U slučajevima kad postoji veća restrikcija pokreta ili blokada u nekom zglobu (kralješci, stopalo, šaka) osteopat će se odlučiti za osteoartikularnu metodu kojom brzim fokusiranim impulsom tkivu daje korektivnu informaciju i oslobađa tkivo. Česta zabluda je da se nakon takve metode mora čuti ‘škljoc’, međutim osteoartikularne se tehnike ne provode zbog zvučnog efekta već radi ciljane korekcije tkiva. Manualni zahvati na unutarnjim organima pomažu normalizaciji funkcija tretiranih organa, postavljanjem organa u bolje pozicije što ih revitalizira poboljšanjem lokalne cirkulacije. Kranijalna osteopatija velika je grana osteopatije koja tretira različite dijelove lubanje (kosti, suture, membrane i protok likvora) koji su kralježnicom povezani s područjem sakruma tj. križnom kosti i zajednički u dobroj funkciji održavaju ritam 8 do 12 perioda na minutu neovisno o srčanom ritmu i ritmu disanja. Tim i drugim specifičnim tehnikama osteopatija tretira cijelu osobu i sve sustave; mišićno koštani s fascijama, ligamentima, zglobovima i mišićima, neurološki sa živcima, tekućinama i mozgom, te visceralni s unutarnjim organima“, nastavlja Ante.

Prokomentirao je i najčešće povrede zbog kojih sportaši potraže osteopatsku pomoć: „U osteopatsku ordinaciju pacijenti dolaze zbog cijelog spektra problema. Ako govorimo o sportskim ozljedama, pomoć se traži zbog bolova u koljenu, nakon uganuća gležnja ili prisutne nelagode u zglobu kuka, kod problema s ramenom i sl. Kod ljudi koji se bave trčanjem najčešće se susrećemo s bolovima u koljenu, potkoljenici ili stopalima.“
Antu smo upitali postoji li kod osoba koje se aktivno bave određenim sportovima koji su pak poznati po tome da „troše tijelo“, određen specifičan tip povreda. On pak ističe kako danas velika većina ljudi provodi osam i više radnih sati u sjedećoj poziciji. Već to je aktivnost na koju tijelo vrši prilagodbu promjenom strukture tkiva. „Svi znamo trčati“, ali obući tenisice i krenuti trčati, na tako adaptiran organizam često je dvosjekli mač. „Dok je s jedne strane svaka aktivnost dobro došla također moramo educirati ljude kako je prije toga potrebno poznavati svoj organizam, prilagoditi aktivnosti i pripremiti se za zahtjevnu aktivnost kao što je trčanje. U protivnom igramo rulet i samo je pitanje gdje će se naše tijelo pokazati ‘slabije’ i kad će popustiti. Svako tijelo koje je pod naporom reagira na aktivnost nekim oblikom reorganizacije tkiva. Ako se osoba bavi trčanjem, njeni fiziološki procesi kao i struktura mišićnih vlakana vrše promjenu koja se odražava na to da će vremenom porasti određene bazične motoričke sposobnosti što je, uz usvajanje tehničkih vještina, zapravo i cilj progresije treninga.
Profesionalni sportaši, osim što imaju strukturiran plan i program treninga, taj proces upotpunjuju dodatnim stabilizacijskim vježbama, prehranom i vrlo bitno doziranim odmorom. Uz sve mjere opreza, sport nosi kompetitivnu notu koja od sportaša često traži probijanje granica što postavlja tijelo u ‘crvenu zonu rada’. Ako se takva aktivnost ponavlja bez adekvatnog balansa, tijelo se zamara, ne može se regenerirati i nastaje oštećenje tkiva koje se očituje kao primjerice bol u potkoljenici prilikom trčanja
“, zaključuje Ante.

Fotografija: centar Titraj