U samoj završnici službene trkačke sezone, iako vijesti o zimskim ligama, božićnim trailovima i sličnim poslasticama samo naviru, podlegla sam „moraš kupit sveee“ groznici pa – u iščekivanju Papuka – odlučila sudjelovati i na Sljeme Trailu, utrci u organizaciji AK Sljeme.
Utrka u vlastitom gradu ima svoje prednosti: večer uoči utrke pokupiš si startne pakete s lokacije u kvartu. Na dan utrke, stariji mladunac odlazi na svoj sat njemačkog, a mi s mlađim, već zamaskirani u brojeve i ruksake, krećemo na laganu vožnju do starta pred PD Grafičar. Nema potrebe za planiranjem dodatnog vremena „za svaki slučaj“ – parkiraš se, dođeš do starta, tamo već traje odbrojavanje do početka utrke. Divota.
Od tri ponuđene opcije, mi smo dakako odradili tek 10-kilometarsku kružnu stazu od Grafičara do Slapa Sopot i natrag. Put nas je vodio preko obližnjeg Bistranskog sedla, prekrasnog proplanka s planinarskim skloništem, uz vrh Osrenku, te blatnom, klizavom stazom do Slapa gdje nas je čekala okrjepa. Nakon toga, oštar zavoj ulijevo i nagore, pravac Vrapčeva gora. Nakon strmog uspona uslijedila je prekrasna dionica tijekom koje smo prošli sklonište Grajfova kopanja te stigli do PD Risnjak, odakle je počela jedina poznata nam dionica na ovoj ruti, od Risnjaka do Grafičara.
Za potrebe traila priroda nas je vrhunski počastila hladnim i sunčanim vremenom. Postav staze – inače fenomenalno i dummy-proof označena – mi je bio odličan: dinamična, trčljiva, uz lijepu kombinaciju nizbrdica i uzbrdica, i to u pola studenog, u prezreloj kombinaciji boja i mirisa. Tih par metara blata je došlo korisno, onako da se ne osjetimo prepočašćenima.
Po ne znam koji put sam si postavila pitanje zašto moram platiti startninu i stiskati se s desecima, stotinama drugih da otkrijem ono što se na Medvednici svakodnevno nudi. Nažalost, odgovor je tako trivijalan da se ne može smatrati prihvatljivim: za tih par stazica koje redovito pohodimo točno znam koliko će mi uzeti vremena te čeka li nas na polovici izleta dom u kojem ima kuhanog jela (naime, još nismo uspjeli startati u nekih osam ili devet ujutro pa se vratiti kući na ručak). Taj odlazak na Sljeme mi je uvijek jedna od vikend-aktivnosti, i još uvijek je potrebno da si zihericama nalijepim slova i brojeve da se mogu poigrati pustolovine. Bezveze, znam, ali valjda je i osvještavanje onog što možemo popraviti prvi korak.
Ovdje dolazimo i do manjaka utrke u vlastitom gradu: tu si, kod kuće, i imaš listu zadataka. Čim smo ušli u cilj i kratko se okrijepili, gledam na sat, razmišljam o vremenu koje je preostalo do kraja dana. Laganim trkom spuštamo se do auta i vraćamo se u dragu urbanu džunglu.
I tko je kako prošao na utrci? Ljudi, nemam pojma, žurila sam po dijete na njemački!
Fotografija: Krešimir Golubić
