Kad zađu u srednju životnu dob ljudi počinju intenzivno posjećivati teretane, istrčavati maratone i pripremati se za osvajanje planinskih vrhova i zemaljskih polova. Što ih na to tjera i jesu li oni uopće normalni?
Bol je bila zadnje čega se Paul Flannery sjećao prije no što su se iznenada zamračilo pred očima. Bila su tri sata ujutro na njegov 43. rođendan. Nema vidljivog razloga zašto mu se to dogodilo. Realno, živio je sasvim pristojan život. Dražesna obitelj, vlastita kuća s okućnicom, dobar i zanimljiv posao. Mučila ga je tek blaga, ali uvijek prisutna, kronična depresija koja ga je prati još od mladosti. Crv koji mu nikad nije dao da se prepusti životnim užicima, i zbog kojeg je u svemu uvijek pronalazio nešto crno.
Trčanje je postalo njegov ispušni ventil. Bio je to njegov način bijega od stresa i tjeskobe. Jednog dana jednostavno je sišao s pločnika i utrčao u gustu šumu. Trčao je, trčao, i nije stao satima. Ženi je poslije rekao: ‘draga, postao sam maratonac’. Devet mjeseci kasnije Flannery je u hladno travanjsko jutro potrčao i svoj prvi 50K.
Korekcija sredovječnosti
Ne trče ljudi da bi se pomladili nego da starost dočekaju spremni
Godine 1957. kanadski psiholog Elliot Jacques iznio je pred Britanskim psihološkim društvom svoju tezu o krizi srednjih godina. Osam godina u stručnom časopisu The International Journal of Psychoanalysis objavljen je i njegov rad “Death and the Mid-life Crisis” (Smrt i kriza srednjih godina). Jacques je tvrdio da ljudi ulaskom u srednju životnu dob postaju svjesni svoje smrtnosti, zbog čega počinju paničariti.
Neki znanstvenici smatraju da kriza uopće ne postoji, no ljudi koji zađu u četrdesetu skloniji su podržati Jacquesovu teoriju. Starenjem ljudi postaju skloniji preispitivanju svojih života i karijera, uspoređuju se s drugima, sve više razmišljaju o tome šo jesu i što nisu napravili, što su mogli uraditi drugačije te koliko im je vremena preostalo i što da naprave s njim. Ljudi onda postaju tjeskobni, tjeskoba onda izaziva pojačani stres i depresiju ili barem bezvoljnost.
Desetljećima je kliše bio isti: muškarci kad zađu u neke godine malo polude, počnu se okretati za mlađim djevojkama i kupovati sportske automobile ili barem skupocjene audio uređaje na kojima će preslušavati gramofonske ploče iz svoje mladosti. No, sa sredovječnim muškarcima (ženama još i više) događa se još nešto. Počinju se izlagati tjelesnim naporima, pokušavajući otkriti gdje su granice njihovih mogućnosti. Oni uporniji, kada ih nađu, čine sve što je u njihovoj moći, pa i više od toga, da te granice pomaknu još dalje. Neki vele da je riječ o “korekciji sredovječnosti”.
Danas skoro trećina svih američkih triatlonaca ima između 40 i 49 godina. Na posljednjem Bostonskom maratonu, istrčanom u travnju ove godine, čak 31 posto natjecatelja bio je u četvrtom desetljeću života. U New Yorku su maratoncki stari između 40 i 44 godine bili najbrojnija starosna skupina. U na londonskom maratonu 2015. četrdesetogodišnjaci su u prosjeku trčali brže od maratonaca u dvadesetima.
Razbarušeni trail trkači ne mare toliko za statistiku pa ne bilježe revno svoje rezultate. No zna se da broj njihovih natjecanja udvostručio u posljednjih desetak godina, a s njima je drastično porastao i broj sredovječnih trkača. Istraživanje Martina D. Hoffmana i Kevina Fogarda pokazalo je da je prosječni ultramaratonac star 44 godine.
Nema istraživanja koje bi pokazalo što to ljude motivira da se naprežu do i preko granica svoje izdržljivosti. Najčešći odgovor trkača bio bi da to ne čine da bi se ponovno osjetili mladima nego da bi se što bolje pripremili za godine koje dolaze. Da starost dočekaju spremni.
Od rođene gubitnice do prvog Iron Mana
Sredovječna kriza ponekad se hrani mišlju da slabost koju osjećate nije prolazna, da je riječ o stalnom stanju, procesu koji se može samo pogoršati. I Christine Cassara mislila je tako. Nju i njezinog supruga mušio je višak nagomilanih kilograma. Tražili su stručnu pomoć da bi im jednog dana liječnik rekao kako bi radije liječio četrdesetogodišnjake nego debele. Istina je Cassaru pogodila ravno u srce, skrivenog u tjelesini koja je težila dobrih 150 kilograma, uglavnom sala.
Pomoću strogih dijeta Cassara je uspjela skinuti čak 90 kilograma. Strahujući da joj se kile ne vrate, počela je trčati. Malo po malo, iz treninga u trening, dogurala je do prvih polumaratona i prijavila se za prvi pravi maraton da bi otkrila da joj se trčanje uopće ne sviđa. Prijatelj ju je nagovorio na triatlon. Počela je s laganim treninzima u bazenu, kružila je biciklom po kvartu i trčkarala, kilometar po kilometar.
Cassara se zaljubila u sport i odradila sprinterske i olimpijske triatlone. Ovo ljeto otputovala je do Kopenhagena gdje je nastupila na svom prvom Iron Manu. Sve donedavno Cassara je mislila da je rođeni gubitnik. Najvažnija promjena u njenom životu nisu izgubljeni kilogrami nego pobjeda u bitki protiv same sebe; ona više ne odustaje lako i spremna je boriti se do kraja.
Ni panični strah od vode nije ga spriječio da ispliva triatlon
Neki se ljudi u srednjoj dobi jednostavno izgube, ostanu bez ikakvih ambicija i ne znaju više što bi sa svojim životima. Upravo se tako osjećao i Lisimba Patilla, 44-godišnji trgovac iz Medine u američkoj saveznoj državi Ohio. A onda je otkrio čari triatlona. Na koledžu je igrao nogomet i bavio se atletikom, ali se s godinama zapustio. Sve dok mu u ruke nije došla knjiga o triatlon.
Patilla se oduševio i rekao: ‘to je to, to želim raditi u životu’. No prije toga morao je pobijediti strah od vode koji ga je pratio otkako se kao 12-godišnjak umalo utopio. Otad se toliko panično bojao vode da mlaz tuša nikad nije uperio prema svom licu.
Kupio je najčvršće plivačko odijelo i eksperimentirao s dihalicama. U prvom triatlonskom pokušaju preplivao je 500 metara prije no što su ga uspaničenog izvukli iz vode. Patilla se tada zarekao da će plivati kao i svi drugi. Odlazio je na bazen dvaput dnevno, ohrabrio se i umočio u plićake te izučio tehniku plivanja. Nekoliko mjeseci kasnije odradio je i svoj prvi sprinterski triatlon od starta do cilja.
Paničario je i plakao, ali je pobijedio svoje strahove i samoga sebe. U cilju je bio potpuno iscrpljen, ali i zadovoljan jer je saznao koliko može. S 44 ljeta za vratom to mu je, kaže, bilo nasušno potrebno.
Sa slomljenim vratom pretrčala 100 milja
Korporativni je način života toliko iscijedio snagu iz tijela i duše Suzanne Smith-Horn da je u četrdesetima izgorjela poput šibice. Sad bi bilo dosta, rekla je samoj sebi. Prodala je dionice start-upa i napustila posao. Prijatelji su joj zavidjeli na slobodnom vremenu no ona nije znala čime bi ga ispunila. Počela je trčati. Odradila je maraton i prešla na utrke od 100 milja.
Danas ima 51 godinu, radi od kuće u Vermontu, nadomak staza, idealnih za trčanje. Ima dana kad joj se i ne da izaći iz toplog doma, naročito kad stisne beskrajno duga zima, no nakon nekoliko kilometara njene se misli raščiste, a noge same hitaju dalje.
Pretprošle zime Smith-Horn se poskliznula na ledu, pala i slomila vrat. Liječnik joj je rekao da slobodno može zaboraviti na trčanje i vožnju bicikla no pred njom je bio dugo očekivani ultramaraton Grindstone 100. Svakoga dana pješačila je četiri, pet sati s ovratnikom koji joj je pridržavao glavu; sve kako bi ostala u formi.
Osam mjeseci nakon pada prošla je ciljem utrke kroz planinu Allegheny. Stotinu milja prevalila je za malo više od 31 sata. Za sobom je ostavila polovicu natjecatelja, a u ženskoj konkurenciji bila je deseta. Nije da joj sam rezultat znači nešto posebno. Svatko ima svoju priču i bori se sa svojim demonima. I zato je svejedno jesi li do cilja stigao prvi ili zadnji. Bitno je početi i završiti ono što si započeo, reći će ona.
Trenutak u kojem bol postaje neizdrživa
Postoje trenuci u utrkama na stotinu milja koju natjecatelji zovu “crnom rupom”. Događa se u kasnijim dijelovima utrke, kad trkač misli da sve odlazi k vragu, a bol postaje neizdrživa. Kad upadnete u tu rupu ne preostaje vam ništa drugo nego da nastavite dalje, kaže sportska psihologinja Dolores Christensen. Ona je proučavala natjecatelje utrka na 100 milja. Pratila je njihove emocije i stupanj odlučnosti kroz različite dionice staze. Evo što je otkrila: utrke u pravilu završavaju trkači koji se mogu nositi s neopisivom boli i ne doživljavaju je kao opasnost nego kao normalni proces prilikom napora.
“Ima nečeg doista transcedentalnog u ovom iskustvu. Ljudi moraju istraživati granice svojih mogućnosti, otkrivati dokle mogu ići. To je na neki način dobro za nas, da nas podsjeti da smo smrtni.
Kad dotjeramo tijelo do granica mogućnosti, osjetimo zahvalnost zbog toga što je u stanju učiniti. Cijenimo što smo prošli zbog uloženog truda i to nas opet tjera da idemo dalje, da otkrivamo nove granice. Taj se proces regenerira sam od sebe”, kaže psihologinja.
U tome leži odgovor. Sredovječna kriza odgovor je na različite “crne rupe” u koje upadamo. To može biti strah od smrtnosti, bespomoćnosti, beskorisnosti, osjećaja da su nas pregazili i vrijeme i život. Opasnost možemo vidjeti u svemu i strahovati možemo od svega, ili ih možemo prihvatiti kao dio našeg života. Možemo naučiti živjeti s njima, prilagoditi se i pobijediti.
Zašto trčimo, po vrelom suncu i ledenoj kiši, zašto smo nezaustavljivi i neprekidno otkrivamo gdje su naše stvarne granice? To pitanje postavlja si svaki trkač i svaki se od nas mora sam suočiti s ponekad bolnim istinama koje otkrivamo na našem putu.
Flannery, naš trkač s početka ove priče, zna da je depresija njegov vjerni pratitelj, da je oduvijek bila tu, čak i kad je nitko drugi nije vidio. I kad ga preplave takvi osjećaji on obuva svoje tenisice, odlazi u šumu i trči, sam sa svojim mislima. Naporno je, ali trčanje na duge staze omogućuje mu da se nosi sa simptomima i učini korak naprijed.
Rutina njegov život drži u ravnoteži. S vremenom je promijenio i prehranu, poboljšao treninge, počeo se baviti jogom i meditacijom. I sve što nema veze s obitelji i poslom vrti se oko njegovog rasporeda treninga. I tu nema popuštanja, da ga ne uvuče njegova “crna rupa”. A kad sve ide kao po špagici, on se osjeća kao dobro izdrilani ratnik.
Pronaći zlatnu sredinu smisao je njegovog treninga. Depresija neće nestati, ali je on može svladavati i krotiti, iz dana u dan. Ona je postala njegov sparing partner u treningu. Motivira ga da ne potone, drži ga na zemlji kad se previše zanese. Ona će ga pratiti ostatak života. A on će i dalje trčati, trčati, trčati…
