Kako pronađeš motivaciju za idući trening, za završiti utrku, za trčanje po sušnoj Sahari?
To nisu pitanja za mene. Pitanje je kako se demotivirati.
Kako odoljeti napasti da se prijavim na sto šezdeset utrka, oduprijet se egu koji mi se kesi kad znam da je pametnije odustati, ignorirati ovisnost o adrenalinskom virusu kojeg prenosi startni broj.
Navodno ljudi imaju problem s motivacijom za trčanje. Moj savjet? Pomalo. Dajte si vremena. Ne forsirajte. Zavoljet ćete fizički osjećaj. Ili nećete. Onda pronađite nešto drugo. Zašto bi se bavili nečime što vas ne veseli? Jer je zdravo?
Ovo je dobar argument, ali ne i za natjecateljsko trčanje. Danas sve rašireniji vid komercijalno potaknutog trčanja trkače gura na utrkivanje. Industrije: od one zdravstvene koja profitira i od prosječno zdravije populacije (a i od potrganih rekreativaca) do proizvođača sportske opreme i promotora bezbrojnih utrka. Zdravo? Planinarenje i lagano trčanje. Da. Utrke u kojima dajemo sve od sebe, dionice i bjesomučni dugi treninzi. Noup.
De-motivaciju nalazim u prirodi kad umjesto da samo protrčim legnem na lijepu livadu i buljim u oblake. Kad stanem po mraku u šumi, ostanem tiho i prođe smrdljiva divlja svinja. Kad odem trčati brzo uzbrdo, ali naletim na toliko gljiva da odustanem na pola treninga. Kad na Velebitskom trekingu naletim na drijenak, ili zbog kakanja uletim na ona polja šumskih jagoda oko Batinovice. Kad krene sezona medvjeđeg luka. Kad trčim po nekom otoku i naletim na uvalu iz nepoznate razglednice. Kad vidim kako izvana izgledaju fanatično ljudi koji se pronađu u trčanju i odjednom postanu druge ličnosti. Kad pogledam vijesti i shvatim koliko je sebična moja omiljena aktivnost.
Pakao prekomjerne motivacije prati me od samih početaka. Sigurno je u tome imao prste uspješan početak rekreativne karijere, ego koji je napokon pronašao domenu gdje se bez puno truda može nahraniti. Pobjeđivati bez pretjeranog treninga, uz lake droge, alkohol, pušenje. Bahatost na trokvadrat. A onda ubrzo i ovisnost o utrkama, treningu, opremi.
Danas nije puno drugačije. Još uvijek me vuče da gledam sve te raspise utrka i tu mi se stopala počnu tresti od uzbuđenja. No ipak, ozljede su mi dale iskustvo i sada znam preskočiti utrku i osjećati se sretno, jer znam da sam nešto pametno napravio.
Višak motivacije krije se u grmu spreman zaskočiti sve one kojima je trčanje nadomjestak za loš ljubavni život, neispunjenost u poslu, manjak prijatelja, osjećaj praznine. U paklu viška motivacije kriju se strgani mišići, prekinute ljubavne veze, zapostavljena djeca, prazni novčanici i pridavanje tolike važnosti jednom neobičnom obliku razonode kojom se čovjek počeo baviti u sedentarnoj eri. No, kad se uskoro organizam naših potomaka privikne na nekretanje, sve bu dobro.
A dotada. U planine, jer tamo ima zime!
