Ovogodišnji prvi izlazak na sunce dogodio se u slovenskom primorju, na 6. Istrskom maratonu, utrci koju već tradicionalno pohodim.
Tek nešto više od dva sata vožnje od Zagreba prostire se slovenska obala, pojam koji inače povezujemo s diplomatsko-teritorijalnim skandalima, zaboravljajući da je njezina legendarna kratkoća (jedva 47 km) gotovo ergonomski savršena da ugosti jednu maratonsku utrku. Već šestu godinu zaredom Istrski maraton okuplja nekoliko tisuća ljudi na građanskih desetak kilometara te standardnih 21 i 42, svake godine mijenjajući centralno ciljno mjesto te trasu koja se proteže kroz Ankaran, Koper, Izolu, Piran i Portorož.
Ove godine, nakon što sam nekažnjeno nepripremljena preživjela svoj prvi polumaraton, jednako (ne)spremna prijavila sam se na još jednih 21 km. Ako sam i skupo platila ovu prepotenciju (prvih 12 km mukotrpnog zagrijavanja, proklinjanja pogrešne odluke te vožnje „na mozak“ jer su se mišići opirali svim snagama, tek oko četrnaestog je tijelo počelo popuštati i surađivati, i tako negdje do osamnaestog kad je trebalo još ona tri zadnja proći istinski bolnim nogama), oduševljena sam stazom. Dosad sam sudjelovala na ovoj utrci na građanskim duljinama i pamtim još samo svoju first ever utrku (Portorož-Piran-Portorož) koja mi je bila tako lijepa.
Ove je godine naša utrka započinjala u Kopru te vodila lungo mare do Izole (svi pravi asfaltaši bili su oduševljeni, šetačko-biciklistička staza – ispražnjena za potrebe utrke – ravna i glatka poput piste), nakon toga smo krenuli u zaleđe te staza nastavlja kroz lokalnu cestu, uzbrdo-nizbrdo, kroz vinograde, obilato prolazeći Parenzanom, trasom nekadašnje uskotračne željezničke pruge koja je početkom 20. stoljeća povezivala Trst i Poreč. Najegzotičniji dio staze je prolazak kroz dva nekadašnja željeznička tunela, Šalet kod Jagodja na izlazu iz Izole te prekrasni, pola kilometra dugi tunel Valeta u koji ulazite iz zaleđa, a izlazite s pogledom na Portorož i more.
Iako se radi o događaju značajno manjem od jedne Ljubljane i okuplja uglavnom lokalne trkače (dakle Slovence i Talijane, što se smatra domaćim u ovoj bilingualnoj, bikulturalnoj sredini), gostoprimstvo je jednako. Lokalci su na ulicama, izlaze iz kuća, navijaju, sviraju.
Među brojnima koji su me pretekli bio je i čovjek u dvočlanoj predsjedničkoj pratnji, s biciklistom ispred i sutrkačem za leđima. Kolega s posla mi dan nakon utrke šalje link – Borut Pahor se na svom Instagram profilu žali da je polumaraton istrčao s naopako navučenim trkaćim hlačama. E pa, ako sljedeći put ne otrčim bolje od jednog predsjednika s hlačama koje žuljaju – ne preostaje mi ništa nego poklopiti se ušima ili jednostavno izgovoriti onu Vasilija Žbogara Vaska, slovenskog jedriličara i olimpijca, rođenog Izolčanina koji je kreirao slogan Istrskog maratona: Krepat, krepat, ma ne molat!
Fotografije: Istarski maraton
