Za većinu novih trkača cestovno trčanje je prirodan izbor. Za ljude iz gradova gladak asfalt njihova je rodna gruda; ravna, tvrda, sigurna podloga . ”Ako hranu kupujem u dućanu, dakle ne idem tamo na neko polje brat hranu i klat svinje, zašto bi trčao negdje osim na cesti ako provodim svoj život u civilizaciji”. Ovako mi je objasnio svoju nevoljkost da ode sa mnom na trening u šumu jedan prijatelj alergičan na izlete izvan asfalta, koji je vječno prepričavao izvrnuti gležanj na svom jedinom trailu.
Teže je izvrnut nogu, nema šumskih duhova, mišje groznice, no, što je možda i najvažnije za sve nas urbaniste, cesta je svuda oko nas, nije potrebno putovati do prvog parka, planine ili nečeg sličnog. Izađeš van i hop, na stazi si. Ako želiš trčati dugi trening, ne moraš se brinuti oko mjesta gdje ćeš pronaći iće i piće, nema blata, ako su ceste čiste staza je pred vama. Sad samo još da zatvore ceste za vrijeme treninga…
No, ako ne želimo trčati kroz aute ili gaziti nevine pješake i asfalt ima svojih izazova. Pločnici su preuski, ceste prepune automobila, a navodni sportski centri poput Jaruna češće ugošćavaju aute i estradu nego trkače. Potrebno je ipak naći neki mirniji kvart, asfaltirani park, možda čak i otići na neki ”ispeglani” nasip, koji, iako nije asfaltiran nudi beskrajne i jednolične kilometre za uništavanje tenisica.
Kako su ljudi shvatili da napredak ljudske rase kao misaono-tehnološkog bića prati i sve više bolesti našeg tijela, tako se rekreacija sve više potiče, barem dok netko ne smisli genetski modificirana tijela koja se ne kvare, kojima paše prekomjerno hranjenje i alkohol. I tako smo od 70-ih godina svjedoci eksplozije rekreativnog trčanja, jednog od rijetkih zdravih proizvoda koje smo uvezli iz SAD-a.
Danas je cestovno trčanje najmasovniji oblik trčanja na svijetu, ujedno i jedan od najčešćih oblika rekreacije uopće u razvijenom svijetu (Tarahumare, mali Etiopljani i Kenijci ne trče iz razonode već iz potrebe). Kako je trčanje temeljna disciplina za većinu sportova na kugli zemaljskog, gotovo da nema osobe koja se okušala u nekom sportu da nije u sklopu priprema i treninga za taj sport zažnirala tenisice i krenula trčati. Da li poznajete nekoga tko baš nikada nije potrčao?
Zavezali ste špigete, izašli ste van i trčite po asfaltu. Jel to cijela mudrost? Iako zahtijeva kudikamo manje spretnosti i koncentracije od trail trčanja i cesta krije neke opasnosti.
Kao što ste vjerojatno primijetili kad vam je ispalo jaje, cesta je tvrda, jaje je puklo. Dakle ako ne trčite po cesti odmalena, i vaše tijelo će itekako osjetiti tu tvrdoću. To svojstvo podloge amortizirati će najviše vaša leđa, koljena i najintimnije, stopala. Proizvođači tenisica će vam stoga reći da je od krucijalne važnosti da se opskrbite gomilom tenisica koje odgovaraju vašem specifičnom gazu i da ih mijenjate svako malo jer ćete se inače ozlijediti. No, ako poradite na muskulaturi koja podržava ove dijelove bit ćete puno bolje pripremljeni nego da ste kupili najskuplje tenisice. Malo jačanja i rastezanja čine čuda. I gubitak kila. Iako se ljudi često počnu baviti trčanjem kako bi izgubili kile, za one s većim balastom, jako je važno krenuti postupno, jer naša vlastita težina često je uzrok najgorih ozljeda.
Utrkivanje
Ako volite utrkivanje na cesti nema čega nema, koliko i različitih cesta, toliko imamo i različitih cestovnih utrka, no, najpopularnije razdaljine su 5, 10, 21 i 42 km. Danas u Hrvatskoj gotovo da nema vikenda bez barem nekoliko cestovnih utrka, pa ako vam je do izazova kušajte što god vam padne na pamet, iako nije naodmet spomenuti da maraton možda i nije najpametniji izbor za prvu utrku, kao što se uvjerio ne baš najmudriji pisac ovih redova.
