Vidjevši raspis za utrku Podunavlje trail 2017, odlučila sam da tamo moram ići i nisam požalila.
Održavala se u Erdutu, istoku Slavonije, kao dio slavonsko-baranjske treking i trail lige. Utrka je bila podijeljena u dvije kategorije: trkači su mogli birati staze od 7, 13 i 33 km, a biciklisti 20 ili 33km.
Obzirom da tamo nikad nisam bila, htjela sam što više toga vidjeti, pa sam se prijavila na najdužu stazu od 33 km. Kako nisam u nekoj kondiciji malo me hvatala panika, a i trener me gledao u čudu kad sam mu priopćila svoju odluku, ali na kraju je rekao: uživaj i samo pazi da se ne ozlijediš.
Dolazim u subotu ujutro u Erdut. Start je u Kuriji Adamović koju okružuje prekrasan vinograd. Svi su veseli, nekako je baš domaća atmosfera. Baš volim te slavonske utrke, tu opuštenost, zafrkanciju i međusobnu podršku.
Krećemo svi zajedno. Već se čuju komentari poput zar nije trebalo biti sve ravno? Ulazimo u vinograde, baš jedan poseban prizor…
Staze se odvajaju, nikoga više ne vidim. Penjem se i odjednom se ispred mene otvori pogled na ravnicu bez kraja i na Dunav. Ostala sam zatečena ljepotom. Prva pomisao mi je bila ajme koja sreća, srce mi puno. Stvarno sam privilegirana što sam tu. Mislim si kako mi je žao što toliko ljudi nije vidjelo i doživjelo Slavoniju, da ne znaju što propuštaju.
Pridružuje mi se trkač, oboje smo osupnuti ljepotom ispred nas. Počeli smo pričati o Dunavu, iznenađeni da nam je s desne strane pa je on izvadio kartu. Pričamo o svemu, stvarno uvijek na trail utrkama imam sreću da upoznam zaista drage ljude.
Kako je on brz, rastajemo se. Nastavljam sama, uživam u suncu, danu i krajoliku. Odjednom mi dolazi tinejžder na biciklu pita me da li sam našla KT7 – odnosno manastir. Onako već zbunjenu još me više zbunjuje. I tako nas dvoje lutamo, tražimo ne znam ni sama što. Mislim si, kud je mene našao. Završili smo tako kod nekih starijih ljudi, koji nam nude hranu, Cedevitu i upućuju nas prema manastiru.
Ulazimo u Aljmaš, put nas vodi do vidikovca s kipom Isusa. Spuštamo se prema svetištu Gospe od Utočišta, moderno i zanimljivo zdanje.
Tu se opraštam od druga na biciklu. Dolazim na makadam koji ide uz Dunav. Tu ne možeš a da ne uživaš. Vidim nekoliko ljudi koji pecaju; nisam razumjela kako netko može uživati u pecanju, ali sada kad sam osjetila smiraj prolazeći tom stazom uz Dunav, nekako ih više shvaćam.
Vraćam se u vinograde, sad sam već umorna i radujem se cilju. Nakon prijeđenih 37 km ulazim u cilj. Osjećam se super, stvarno sam dosta toga vidjela, doživjela, sve u svemu jedan prekrasan dan je iza mene.
Tekst i fotografije: Ana Bogadi
