Izvještaj: Blatersa je obračun sa samim sobom

474
Blatersa
Čarobna livada i šuma (Supekova livada ispod Tomislavovog doma). Foto Elza Božić

Trebao je ovo biti moj najavni tekst za Žniranac. O Blatersi. Trebao je biti onak, pravi, da se dokažem da znam i mogu. I već tri dana vrtim po glavi i želim pretočiti u riječi ocean doživljaja u meni i ne mogu. A željela bih vam ispričati toliko toga. I nestrpljenje i laganu nervozu na startu. I moj strah hoće li me želudac opet izdati. I lagani snijeg koji pada i svjetluca na rubu svjetlosnog otoka koji čini naglavna lampa i zbunjuje, jer stalno imaš osjećaj da je netko kraj tebe u šumi. I osjećaj da si se izgubio na poznatoj stazi. I dobro utabani put u snijegu, koji ponekad ide čudno mimo staze.

Htjela sam vam opisati kako je opaki osjećaj kad nakon Tornja na Sljemenu uletiš ravno u mlaz umjetnog snijega koji kulja iz snježnog topa i zalediš se istog trenutka. Led ispod hrpe što umjetnog, što pravog snijega bio je opaka zamka. Željela sam vam opisati strah u dnu želuca, jer me je od samog početka potmulo boljela desna noga nekom čudnom boli koja i nije prava bol, ali boli, i kratak trzaj želje za odustajanjem, kad se dio poznatih oprostio na Tornju od utrke.

Željela sam opisati i tišinu šume u snježnoj noći i hladnoću pred svitanje. I veselje kad smo nakon Ročićeve izbili na cestu, jer je još samo 20-tak kilometara do cilja, praktički smo gotovi. Taj dio staze od Hunjke do prve ceste prema Lazu meni je nekako najteži dio staze. Nekako je mračniji od ostalih dijelova i meni sporoj uvijek dođe u najteže doba noći između 3 i 6 sati ujutro. Doba za sumnjive tipove i lopove.

Željela sam vam opisati i nemoć na cesti u Lazu, kad me noga toliko boljela da sam šepala i kad sam samo htjela da mogu stati i umrijeti u tišini. I htjela sam da me svi ostave. Ali nisu me ostavili i, uz malo energetskih dodataka i tableta protiv bolova, došla sam k sebi i dočekala jutro na psihodeličnoj i varljivoj stazi 47.

Željela sam vam opisati i trenutak kad su dva kilometra pred izlazak na zelinski makadam svi pojurili nizbrdo, a ja nisam mogla, jer me i dalje noga nije baš slušala. Bila sam zahvalna što su me ostavili samu, jer mi je trebao taj put u središte mene same da se zbrojim i pripremim za meni najveći užas u tih 48 km po Medvednici, zelinski makadam. Dvije prethodne Blaterse i dvije Traverse (ista priča samo po danu i u proljeće) svaki put bih se potpuno ugasila na tom makadamu. Jednostavno nisam imala snage dovršiti tih pet kilometara do kraja, kao da me netko iščupao iz struje. Makadam mi je najveći užas.

Ne znam gdje sam izvukla snagu, ali uspjela sam. Istrčala sam cijeli makadam, a zadnji kilometar po cesti uspjela sam izvući u pejsu 6:04 po kilometru! Ukupno nam je trebalo 8:30:30, gotovo pola sata brže nego lani.

Sve sam vam to željela opisati, ali nekako ne ide. Previše je to emocija, previše osjećaja koje teško da može razumjeti itko. Odnosno, razumjeti mogu samo oni koji znaju da kad ti je ostalo 20 km do cilja možeš reći ” skoro pa gotovo”.

Uobičajeno nemam problema s pretakanjem emocija u riječi, ali Baltersa me uvijek izbaci iz tenisica. Blatersa je ritual. Blatersa je ono što ti treba da možeš do proljeća izdržati treninge baze. Blatersa je obračun sa samim sobom, jer bit će trka od 50 km i od 100 i od 100 milja, ali ovo je trka koja se trči u najduljoj noći zime, kad prvo svjetlo nije u 4 ujutro nego tek u 7. Kad je šuma potpuno tiha i kad možeš čuti samo stenjanje stabala ili od vjetra ili od hladnoće. To je Blatersa. Možda mi je zato tako teško pretočiti sve osjećaje u riječi.

Blatersa
Eto nas na cilju. Crveni od hladnoće i trčanja po makadamu, umorni ali veseli! Renata, Luka, Dobriša i Nataša (nedostaje nam Elza). Foto: Nataša

I za kraj ove priče hvala Elzi, Renati, Luki i Dobriši što me nisu ostavili samu i što su me ostavili samu kad mi je to trebalo. Bez vas ova avantura nikada ne bi bila potpuna.

Tekst: Nataša Namćorasta Dobrenić
Fotografije: Elza Božić, Nataša Namćorasta Dobrenić, Renata Hršak i Luka Brezinščak