Da razbijemo nedjeljne rutine, potegnusmo do Ludbrega da prisustvujemo petom Crazy Hill Trailu. Zadnjih sam godina primjećivala CHT majice na ozbiljnijim trkačima, a i organizator nas je upozorio da staze nisu prikladne za djecu, pa smo odlučili napraviti svojevrsni poluhodački obiteljski izlet.
Početak događaja smo popratili u pravom obiteljskom duhu – kasnili smo na preuzimanje brojeva jer je muž bio uvjeren da utrka, eto, počinje sat vremena kasnije nego što sam mu ja opetovano rekla da počinje (hvala urednici Žniranca što je spasila svoje odbjeglo stado i preuzela naše brojeve), a tijekom zadnjih par minuta prije starta, dok smo iz auta vadili ruksake s vodom, nervozno pribadali brojeve i provjeravali žnirance, shvatila sam da pedagoški – blago rečeno – izazovan tjedan još nije prošao. Oblaci tmasti su se nadvili nad čelo mog drugorođenog sina, i kao što je zadnjih dana njegov odgovor bio „neću“ na svaki zahtjev, od pranja zuba, odlaska u krevet, pisanja zadaće, tako je naš mezimac i sad s gnušanjem odbio da sudjeluje u utrci. On će čekati u autu. Moš si mislit.
Svih četrstotinjak učesnika na obje duljinske kategorije (16 i 34 km) krenulo je u isto vrijeme. Mi na začelju, u teškoj svađi. Staza nas brzo vodi prema preko ribnjaka, a ja usput izbacujem pregršt jeftinih pedagoških alata – razgovor, pregovor, ucjene, prijetnje… u jednom trenutku, posve iskreno, viknem da je ovo zadnji put da ga vodim na bilo kakvi trail. Nekim čudom, nasljednik uto procijedi kroz zube „ja sad onda idem sam“ i potrči punom parom, ostavivši me nakićenu flisevima, jaknama, dječjim i mojim ruksakom da ga dostignem kako znam i umijem.
Uskoro izlazimo iz Ludbrega i trčimo uz obližnja kukuruzišta u smjeru Hrastovskog. Tih par minuta u pokretu resetira sinčića, Mr. Hyde se ponovno pretvara u dobroćudnog dr. Jekylla koji propituje zašto je toliko orunjenih kukuruza po stazi i kad će početi radovi na polju. Fotografiramo obližnje smetlište za njegovu nastavu prirode i društva, no uto se u Jekyllu budi mali hegemonist – primjećuje da nas je za vrijeme našeg znanstvenog rada preteklo već desetak trkača te me počinje požurivati da krenemo.
Slijedi nam prekrasni dio utrke šumskim putevima u kojima smo se povremeno viđali s ostatkom ekipe koja je odlučila ostati na začelju. Ovako, bez gužve i u neobaveznim pričama sa sinčićem, s užitkom sam gledala još uvijek ogoljelu šumu u kojoj su tek prve proljetnice najavljivale promjenu godišnjeg doba. Baš smo došli u onom zadnjem zimskom stadiju, iako je vrijeme bilo prilično dobroćudno – bez oborina već danima, dočekalo nas je manje-više suho tlo (ovih par metara blata smo ipak maksimalno iskoristili da se propisno usvinjimo), a tek nas je škripanje stabala („mama, kaj je tu neki magarac u šumi?“) podsjetilo na inače vjetrovit dan, od kojeg nas je šuma uglavnom zaštitila.
Na polovini staze dočekali su nas domaćini s okrjepom. Moj ljubimac gricne malo roštilja, zagrabi napolitanki like there’s no tomorrow te nastavismo tumarati šumom prema cilju. I tako do jedno 2 km do cilja kad se ostvarila organizatorova kletva oko utrke prilagođene odraslima, a mog drugorođenog oprala kriza u punom cvatu. Par tisuća dugih i mučnih koraka u kojima mezimac ne zatvarajući usta prigovara stazi, tenisicama, boci vode, trakicama za označavanje staze. Vraćamo se već do Ludbrega, zateknem muža uz ogradu kuće ludbreškog bivšeg gradonačelnika koji časti gemištom putnike namjernike. Domaćin nam nudi da pogledamo njegove jelene, a mrzovoljno mladunče otperja dalje prema cilju. Stariji sin, koji je utrku proveo u pratnji oca, to je isto napravio deset minuta ranije.
Tako i ja propuštam vidjeti jelene te trčim za svojim srndaćima. Već vidim starijeg da nas čeka u cilju, dok mi moj mlađi sutrkač priprema finalni udarac – nanjušivši da smo među zadnjima u cilju, ode na drugu stranu ceste da izbjegne poniženje kasnog ulaska u cilj te mi se pridruži tek nakon što sam ja prošla ciljnu liniju. Pa u koga se uvrglo ovo dijete…
No, kako smo obećali pizzu nakon utrke, opće raspoloženje se začas popravlja. Jekyll se ponovno ljupko smješka i postajemo ponovno obitelj iz udžbenika, iako moramo proći još brojne škole. Primjerice, da ne moramo baš uvijek biti superiorni, osobito onima koji su zaista bolji od nas. A i školu roditeljske strpljivosti. Na duge staze.
Fotografija: Krešimir Golubić
