Ako postoji utrka koju treba otrčati svaki Zagrepčanec trkoljub onda je to Boroša. 13.7 km od trga do vrha Medvednice spaja Gričku vješticu i sljemenskog Medu, cestovnjake i trail trkače, histeriju Trga Republike odnosno Jože Jelačića i suvremenu vikend outdoor gungulu oko sljemenskog tornja. Dahtajući trasom provjerit će te kako se razvija podsljemenska zona, koliko sporo se porađa Godotova sljemenska žičara i koliko je ekološki zaostala i štetna hrvatska šumarska politika sječe šume uništila zelenih površina na Sljemenu.
Boroša je utrka duge povijesti; 28 godina postojanja. Ako se 13.5. pojavite na startu otrčat ćete najstariju planinsku utrku u Hrvatskoj.
Brdska utrka Sljeme, kako se originalno zvala, nastala je kao trening za veslače. Naime, pokojni Julije Boroša, zvan “Jambo“, idejni začetnik ove utrke, bio je veslač koji je ovom manifestacijom svake godine na jedan dan spajao trkačku i veslačku supkulturu u pohodu na Sljeme.
A isprike za ne probat ovu trku nema jer trinaestak kilometara je udaljenost koju se može po potrebi i više-manje brzo prehodati, što je Jambo često i činio ulazeći među posljednjima u cilj nakon više od dva sata. Što duže, to slađe…
Trasa utrke kreće sa Trga i penje se pored Katedrale. Tu je meni najmrskiji dio utrke koji nikad ne znam kako trčati. Lažna ravnica do Mihaljevca može se trčati jako brzo. Što sam i napravio nekoliko puta kada sam se borio za postolje, i tako se zaklao već na početku i bio potpun prazan pred presudni finiš. A može se i trčati skroz lagano, sa sviješću kako na usponu tek kreće prava utrka, no kad sam to učinio falio mi je adrenalina iz borbe sa vodećima i trčao sam gore nego kad sam forsirao ravnicu.
Nakon Mihaljevca kreće pravi uspon, prvo asfaltirani. Na obronke Medvednice stižemo nakon prolaska Tunela, spomenika na rad ratnih zarobljenika nakon drugog svjetskog rata koji su počeli glodati utrobu Sljemena ne bi li Zagreb ekspresno povezali sa Zagorjem. No, kao što to kod nas često biva, love i sredstava je nestalo, a projekt napušten.
Nakon tunela staza prolazi pored drugog spomenika na neka prošla vremena, Sljemenske žičare, kojoj ništa nije falilo. A onda i blizu Vile Rebar, nekad planinarskog doma i rezidencije Ante Pavelića.
Tu se rješavamo civilizacije, povijesti i asfalta, te odlazimo u prirodu i trail. Trasa se uskoro spaja na planinarsku stazu 14., popularni Leustek i 7 km neumoljivo grabi uzbrdo 11 %. Sve dok ne presječe Sljemensku cestu i počne ići gotovo vertikalno. 300 metara nagiba od 25 % taman pred ulazak u cilj idealno su mjesto za ispustiti dušu, zaboraviti na sve što vas tišti u ovom svijetu i dati sve od sebe. A na cilju pogled na gostionu koja je nagrdila najljepši sljemenski vidikovac i utjeha u grahu, štrudlama, siru i vrhnju. Sreća.
Jedina stvar koja me već godinama smeta kod Boroše je najava. Već godinama piše da ovakvu utrku nije u mogućnosti napraviti nijedna metropola u Europi. Tipična Rvacka mitomanija. Naše je najbolje, a ustvari nemamo pojma. Sofija ima Vitošu na pjunometar, a bogami i utrku, Napulj ima Vezuv, a komično je da je ove godine Boroša ujedno i izborna utrka za Europsko prvenstvo u planinskom trčanju u Makedoniji koje će se održati na obroncima Vodna, planinice koja je fotokopija Sljemena za Skopje.
Zbog tog izbornog statusa, ovo će izdanje utrke biti malo nabrijanije za neke, no neka vas to ne brine. Pinklec na rame, prošećite se do trga, ostavite pinklec organizatoru i, polako i odlučno, otrčite na Sleme…
Prijave do 1.5.
Ilustracija: AK Sljeme
