Omiljeni puteljci: moj Žumbi

739
žumberak

Žumberak sam otkrio nekako slučajno. Moj prvi kontakt s tim egzotičnim i zaboravljenim krajem nedaleko Zagreba nije puno obećavao. Žumberački polumaraton me se nije nešto dojmio. Putovali smo nekim besplatnim busom u kojem mi je bilo zlo, jer je divljao po serpentinastoj i drndavoj cesti. Nakon trke, naravno, ništa nije bilo za vegetarijance, atmosfera u Sošicama djelovala kao da smo u nekom Menzelovom filmu, samo bez humora. Kao da se Tito nikad nije posvađao sa Staljinom, a da je u Sošicama bilo sjedište Cro Gulaga. Osim ovog prvog trkačkog kontakta, sve moje znanje o Žumberku svodilo se na slike crnokošuljaških okupljanja na Jazovki, jami u koju su Partizani pobacali Ustaše. Sve u svemu, na početku mi Žumbi nije sjeo.

A onda sam nekim čudnim slučajem otišao na biciklističku vožnju s Acom Ortynskim i zaljubio se u očajno neodržavanu, ali prekrasnu cesticu od Bregane do Krašića.

Uskoro sam tuda počeo ići sam (kako sam i po prirodi samotnjak), i Žumberak mi se uvlačio pod kožu. Onda sam počeo dolaziti i brdskim biciklom kako bih istraživao razne neasfaltirane putiće. Samoća, mir, neisfurana egzotika na sat vremena od Zagreba.

Polako sam otkrivao i žumberačke priče o grko-katolicima i žumberačkim uskocima, ali i tajna nalazišta vrganja, i napokon počeo i trčati i pješačiti te naletio i na danas najdražu rutu koja vodi od Slapa Sopot do Ječmišta. Negdje u to vrijeme bilo je i par trekinga koje je organizirao treker prve generacije, danas poznatiji kao proizvođač prekrasnih rakija, Dražen Perković. Dražen je ambiciozno dodao Samoborskom gorju i neke Žumberačke lokacije i tu sam se još više zaljubio u Žumbi. Delivuki, Šimraki, Sekulići, Cvetiše. I te divne livade oko Ječmišta di sam i ove godine nakon sedam godina izbivanja iz Žumberka naišao na mnoštvo vrganja i rujnica.

Još nešto je ostalo isto. Nema žive duše. Dok se iz Medvednice i Samoborskog Gorja davno iselila samoća, na Žumberku je samovanje još uvijek in.

Nekad sam se bojao da će Žumberak zbog blizine Zagreba i Slovenije postati popularno izletište, no sada se više ne brinem. Naši ljudi su prelijeni, Slovenci moraju preskakati bodljikavu žicu, spomen na tragediju nedavnih migracija u muslimanskom svijetu.

Žumberak je sve pustiji. I sve ljepši. Stare šume i dalje su, na sreću, vrlo neodržavane, čitaj šume koje nisu devastirane od šumara. Tek pokoji lovac, divlja svinja, gljive i malena mjesta u kojima se tek tu i tamo naleti na endemskog Homo Žumberčanusa i njegove glasne peseke.

Za nas trkače Žumberak nudi ravne i ne tako ravne makadame, strme singletrailove, orijentacijski zahtjevne terene, a ima čak i prekrasan valoviti novoasfaltiran put od Petričkog Sela do Sošica za cestovnjake. Na toj cesti obično nema ni psa. Samo imajte na umu da nema baš ni dućana, planinarski domovi ne rade od 1.11. do 1.5., a lokalne birtije polako stavljaju lokot na bravu. No, zato su tu malobrojni Žumberčani koji će na vaše kucanje možda i nevoljko otvoriti vrata, ali mi nikada nisu odbili napuniti bidone s vodom i često podijele neku neobičnu priču. A ako ste posebne sreće, naletjet ćete i na pokretni dućan koji kruži ovim krajem i prodaje potrepštine zaljubljenicima u žumberački mir.

I za kraj:
Ako se želite upoznati sa Žumberkom, ima nekoliko pristojnih planinarskih karata, a ja sam prožvakao nekoliko 07 SMAND.
Ako prvi put ne želite ići sami, 1.11. pridružite se netradicionalnoj Gelender ligi koja će na Svisvete odigrati 11. gostujuće kolo na mojoj omiljenoj stazi Slap Sopot – Ječmište.

Fotografije: Marko Rajković