Zvoni budilica za trening, ali vani pada kiša, boli vas lijevo uho, dijete je bolesno i plače, pojeli ste loše ćevape, ne da vam se. Isprika za ne otići na trening ima koliko i trave na livadi.
Propuštamo prvi, pa treći trening, i uskoro se više ne sjećamo kad smo zadnji put navukli tenisice. Sada se još samo kroz maglu prisjećamo trkačkog adrenalina i sreće, trbuh se objesio, naporno nam je popeti se na sedmi kat, prestali smo ulaziti u svaki dućan s tenisicama. Što se desilo?
Za većinu ljudskog roda danas trčanje je naučena aktivnost koju upražnjavamo svjesno odlučivši raditi nešto naporno za naše tijelo ne bi li to isto tijelo bilo zdravije, ljepše, sretnije. Ovo je često u sukobu s našim starim navikama i hobijima. Ako trčite, vjerojatno u to isto vrijeme ne možete buljiti u televiziju, igrati šah, pisati roman, voditi ljubav. No, i pisci i šahisti, a vjerojatno i profesionalni gledatelji televizije, složit će se da je trčanje zdravije. Pa opet, težak je i spor proces u kojem trčanje od omražene aktivnosti postaje fizičko-mentalna higijena i milijun je stranputica koje nas mogu odvesti u propast.
Ego
Spori ste. Odmalena ste se htjeli isticati u natjecanju iz matematike, graničaru i ispijanju mlijeka. Roditelji su vam uvijek govorili kako ste najpametniji i najljepši. Sporost doživljavate kao neuspjeh. Ali, kako ste svjesni da ste vi ustvari najbolji onda je problem u aktivnosti. Vi ste spori, elem trčanje je glupo.
Tijelo
Većina ljudi ipak poludi za trčanjem čim osjeti taj neki iskonski nagon koji smo svi naslijedili od nekog pretka, lovca na antilope i divlje gljive. No, uskoro se ispostavi da smo na borilište doveli neadekvatnu opremu. Predebeli smo, kuk nas boli, leđa rasturaju pri svakom usponu, lijevi kvadriceps zateže čim brže potrčimo. Svaka bol koju osjećamo kad počnemo trčati krije neku informaciju o našem tijelu, ponekad samo to da nismo nikada potrčali ni metra, ali ponekad nam tijelo javlja da bismo trebali obratiti pažnju na neki dio tijela koji treba ojačati vježbama prije dubljeg zarona u svijet trčanja. Ignoriranje tih signala vodi ozljedama. Trčali ste, ozlijedili ste se od trčanja, elem trčanje je glupo.
Okolina
Ako vas najbliža okolina ne podržava u oblačenju tenisica, ponekad je teško othrvati se pozivima na izlaske, beskrajne kave, gledanje tekmi, mise, odlaske u šoping. Neki od mojih prijatelja ozbiljno se zabrinulo za moje mentalno zdravlje kad sam počeo trčati. Neobično je kako u nekim krugovima postoji stigma fizičke aktivnosti. Ako trčite, onda se brinete samo za vaše tijelo i izgled, ne bavite se svojim mozgom. Dakle ako trčite, vi ste sigurno glupi.
Vrijeme
Iako je rekreativno trčanje jednostavan sport koji ne zahtijeva veliku količinu vremena, postoje neke objektivne situacije – poput trudnoće i dobivanja mladunaca, novog posla 20 km od mjesta stanovanja ili pak briga za vašeg kućnog vanzemaljca – kada biste mogli pomisliti da nemate vremena obuti tenisice. Neispavani ste, nemate vremena za partnera ni za dijete, bojite se otkaza i još gubite vrijeme na to trčanje. Koja glupost.
Ugasite budilicu. Naučite se uživati u porazima. Kad vas nešto zaboli usporite, hodajte, sjetite se da ste od trčanja sretniji i imate više energije, objasnite to okolini i ako netko ima zamjerku na to da ste sretniji zahvalite se na suradnji. Otrčite barem tih dvadeset minuta prije posla. Trčite. Hodajte. Trčite.
Ne da vam se? Ma koja glupost!
