Zavižan Trail 2018: obiteljska igra pustolova na 7 km Traila blatnih praščića

83
Zavizan Trail 2018
Ono kad pogled s prijava već opravda dolazak na utrku.

Utrka u NP Sjeverni Velebit… ovo spiritualno iskustvo ne bih propustila baš tako pa smo kraj školske godine obilježili obiteljskim bijegom u Krasno noć uoči utrke. Zavižan Trail je poput karnevala, kad jednom godišnje nekažnjeno možeš postati što god poželiš, prošlu smo subotu imali prilike slobodarski trčkarati okolicom Zavižana znajući da su nam u svakom trenutku dečki u crvenom iz HGSS-a i ostali volonteri nadomak noge, za slučaj da si avanturisti poput mene izokrenu nogu, odskliznu na guzu ili ne primijete markaciju pa odlutaju bez kontrole.

U znak potpune kooperacije s organizatorom outdoor.hr, proučila sam pažljivo sva pravila utrke, nakupovala dodatne astrofolije za djecu, zavoje dostatne za priručnu partizansku bolnicu, napravila raspored opreme i tekućine po kilogramu svakog člana obitelji i održala kućnu edukaciju na temu divljih životinja u nacionalnom parku.

Zavizan Trail 2018
Nema te bajke koja bi opisala ovako nešto…

Na Babić Siči, ulazu u nacionalni park, odmah smo upitali za situaciju sa zmijama, ali po bezbrižnom osmijehu informatorice i odgovoru da je dan prije na Zavižanu bilo 5 stupnjeva, zaključili smo da možda ipak avantura neće biti tako divlja.

Malo sam bila razočarana da se ne mogu okušati bar u Active kategoriji na relativno nedužnih 13 km, kad smo se već isprsili za obiteljsku startninu i astrofolije, ali smo se već prilikom prijava muž i ja dogovorili da idemo u dva para roditelj-dijete na 7-kilometarsku Light stazu, namijenjenu djeci i rekreativcima.

Ali ta utrka… taj Velebit – pa tko ga izmisli? Nema te bajke koja je opisala ovako nešto… svaki korak otvara vidik na bogatstvo boja, mirisa, tekstura, a pogled u daljinu podsjeća na našu malenost pod zvijezdama, ali na jedan dostojanstven način. I onda još kroz to sakralno iskustvo prirode trčiš i skačeš i udišeš miris kamena i biljaka. Sa starta na parkiralištu smo brzo šmugnuli kroz Botanički vrt i pašnjake do prvog uspona u smjeru Velikog Zavižana, te na raskrižju krenuli put svog jedinog velebitskog vrha  – Pivčevca (1.676 m).

Nakon hibernacije prilikom desetak minuta prašenja po Zavižanskoj cesti, započinje šumski uspon do Pivčevca i moj potomak ulazi u svoj puni element: trčkara, skače, penje se i pritom ne zatvara usta, komentira debla, kamenje, miris zemlje i đurđica, upozorava ostale trkače na nadolazeću prepreku. Ovo je za mene vrhunac utrke, vrhunac dana, onaj trenutak kad je roditeljstvo tako jednostavno i ugodno i kad želiš da zajedno prođete cijeli svijet. Dolaskom na stjenoviti vrh, pogledom smo pozdravili Mali Rajinac koji nam je bio nadomak ruke i krenuli se spuštati prema drugoj i zadnjoj kontrolnoj točki. Ovdje su nedavne kiše otežale ionako strmi spust pa je silazak potrajao, ali bar smo se dobro zabavili.

Zavizan Trail 2018
Moj potomak u svom punom elementu.

Organizator nas pozdravlja na kontrolnoj točki na prijevoju Buljevac i pokazuje nam cilj: pod Vučjakom nas očekuje zagasitocrveni krov PD Zavižan. Zadnja dva kilometra prolijeću u času, bez obzira na to što dio dionice prolazimo kroz blato do gležanja.

Umjesto aftera, obišli smo odličnu Kuću Velebita u obližnjem Krasnu. Radi se o centru posvećenom Nacionalnom parku Sjeverni Velebit, a u njemu ćete, putem multimedijalnog postava, naučiti nešto o flori, fauni, geološkim i speleološkim aspektima planine te pogledati i kako je nekad bilo živjeti na ovim prostorima. Fale mi samo informacije o zmijama (ohrabrila sam se čim ih nisam vidjela dan ranije na stazi). Osoblje Kuće je informirano i susretljivo, a moju djecu je oduševio buromat, stroj koji na pritisak gumba simulira orkanski vjetar. Ja sam bila opčinjena 3D naočalama koje su mi dale osjećaj da letim nad Velebitom poput orla.

Osvrt ću završiti najavom promjena koje je organizator obećao i u svoje i u ime drugih ogranizora treking utrka: svi su prepoznali zabrinjavajući trend potrošnje i zadržavanja smeća u prirodi tijekom i nakon utrka. Rezultat je to ponašanja i organizatora (korištenje gomile jednokratne plastike) i učesnika utrke (koji tu jednokratnu plastiku, ali i ambalažu koju sami nose, ne nose sa sobom i odlažu je već je… da, bace po putu). Nadam se da proces promjena neće potrajati tragično dugo, jer je i jedan komad plastike u prirodi višak. Tako nam je i organizator u startni paket utrpao i People Outdoors časopis od prošle godine. Kad računam da smo i na Zrmanju ljetos išli kao četveročlana obitelj, mogu konstatirati da imam doma već 8 primjeraka. Valjda da se naučimo reciklaži…

Fotografije: privata arhiva autorice