Starost, ludost?

514

Što raditi u penziji? Ako smo se opskrbili za materijalno preživljavanje, djeca odbijaju slušati naše savjete kako živjeti, a svi prijatelji su se odselili u starački dom ili na krematorij? Preostaje nam samo poludjeti.

I, naravno, početi trčati dio je tog ludila. Nedavno sam slušao priču o stanovitom djedici iz Zagorja koji je zabrijao na zdravu hranu i trčanje u kasnim šezdesetima. Deda je, naime, zaveo majku jedne prijateljice, udovicu. Frendica s nevjericom gleda kako se njena mama penzionerka-mesožderka hrani pomodnim chia kašicama i zobenim mekinjama, gubi kile, počinje trčati i voziti bicikl.

Ali trčanje? Zar nije to malo preekstremno, nakon 40 godina neaktivnosti krenuti u školu trčanja u staračkom domu. Slogan kluba? Trčimo do smrti?
Moja mama je oduvijek mrzila trčanje i žurbu, i kad sam je pod stare dane pokušao navesti na trčanje optužila me za baljezganje gluposti. Da sad trčim, eksplodirala bi!

Ova studija koju su proveli britanski znanstvenici veli da bi mojoj mami ipak koristilo nabaviti Garmin i krenuti s laganim fartlecima.
Možda ne bi trebala ići baš grlom u jagode, ali studija pokazuje da ako se i u stare dane polako počnemo baviti fizički zahtjevnijim aktivnostima od sjedenja i laktarenja na placu, efekti na fizičko i mentalno zdravlje su divota.

Naravno da, ako ste malo veće zapremine, slabijih zglobova i tetiva, onda prije trčanja treba početi s redovitim hodanjem, bicikliranjem, plivanjem, no ako ste teški poput vulgaris muhe i bivši prvaci mjesne zajednice u ping pongu, odličan ste kandidat za trkačku romansu treće dobi. Safet Čučuk, sveprisutna zvijezda hrvatskog pokreta trčanja odličan je primjer za  kasnu trkačku renesansu. A tu su i naše iskusne trkačke legende Josip Đunđek i Vilim Pap koji kasne 80-e dočekuju u tenisicama.

I ne morate si komplicirati život drugim promjenama u navikama ako vas to umara. Najpoznatiji maratonac rekorder treće dobi, Kanađanin Ed Whitlock, deda koji je sa 73 godina trčao 2:54, rezultat kojim bi se hvalio svatko, dičio se da maratone trči u 15 godina starom dresu i tenisicama, bez ikakvog posebnog režima prehrane, bez GPS satova ili pulsmetra, bez odlazaka u teretanu. Kros trening sastojao mu se od košnje vrta i čišćenja sveprisutnog kanadskog snijega, a jedini dodatak prehrani koji je počeo konzumirati tek u kasnim 70-tima bio je placebo glukozamin za koljena.

Dakle, bez straha. Žene i muškarci, poštovane bake i dede, dragi naši stvaratelji i prastaratelji, samo bez straha od tenisica. Ako tražite razonodu, zdravlje i društvo, pomladite tijelo, duh i moždane vijuge najboljim sportom na svijetu, trčanjem.

Foto: masterstrack.com